Piše: Ingrid Divković
I ne postoji zato da bi se o njoj govorilo u brojevima ili vremenima. Ja poznajem kondicional i futur. Točnije sva vremena. Al’ koristim samo jedno. Prezent. Ovo SADA. VOLIM.
Poznajem i njih. Žene. Tihe borce. Mogle su svesti život na brojeve i vremena. Mogle su se prepustiti računici, traženju nečega što im po pravilu pripada.
Sigurnost, ljubav, topli dom, novac? Što je najpotrebnije njima – samohranim majkama?
Jednu takvu pratim već dugo. Točnije, pratimo se međusobno. Zalutamo jedna drugoj u svijet. Ona u moj kada stigne, ja u njezin kada mi zatreba. Lekcija. O borbi. I podržavamo se međusobno. Razgovaramo. Ne uvijek na kavicama, jer ona za to vremena nema, zato koristimo fejs. Kaže mi da obožava čitati, al ne stigne. Kažem joj da obožavam djecu. Al ih još uvijek nemam. Složile smo se kako bi bilo da sjedimo jedna kraj druge. Da se ona malo odmori, a da ja čitam njezinoj princezi. Ima četiri godine. Shvatile smo, čitajući jedna drugoj linije života kako ćemo i jedna i druga uskoro, u nekom vremenu što dolazi uživati u onome što nemamo. Ona u knjigama, ja u djeci.
Otvorila mi je svoje linije života. Zapravo je bila dovoljna jedna, linija ljubavi što prekriva cijeli dlan.
Samohrana sam majka. Razvedena žena. To sam, eto to sam u njihovim očima. Imam jednu ljubav. Bivšu. Zaboravljenu. Iz te ljubavi jedno dijete. Nju. Imam podstanarski stan i dva kredita. Za stan. Danas njegov, nekada naš, zajednički. I jedan moj. Nadodaje, greška iz mladosti. Imam i posao. Koji mi plaća račune. Nije siguran al’ reci mi, šta je danas uopće sigurno?
Reci mi, imaš li ljubav?, pitam je.
Imala bih da sam…
Voljela bih da sam…
Ajde, govori mi u prezentu, molim te.
Danas? Nemam. Teško je pronaći muškarca koji će (osim tebe) prihvatiti i tvoje dijete. Koji će razumjeti da nisi (uvijek) svojim odabirom to što jesi. I da ne možeš, da nisi uvijek dostupna. Slobodna. Sređena. Tu, za njega. Muškarci vole jednostavne žene. To valjda znaš. Samohrane majke i da hoće ne mogu biti jednostavne. Jer moraju biti i otac i majka. I najbolji prijatelj. Ma znaš sve… Zato ne tražim ljubav. Ne zato da bih sebi olakšala, već eto, njima.
A nisi nikad pokušala?, nastavljam.
Jesam. Kad upoznaš nekoga nije normalno (barem meni) da odmah, u prvoj minuti upoznavanja kažeš, čekaj stani, hej, imam dijete. Hoćemo pričati dalje ili…? Puštaš da se stvari same razvijaju. A kako se razvijaju shvaćaš da nisi otkrio sve karte, točnije kartu, možda i onu najbitniju. I to te izjeda. Iznutra.
Onda?
I onda otkriješ. Da. Neki pobjegnu. Uglavnom pobjegnu. Poštujem to. Bolje tako, najzad iskrenije. Neki ostanu al’ s vremenom shvate da im je eto to ‘too much’…
Vjeruješ li još uvijek u pravu ljubav?
Draga moja, jedino u nju i vjerujem. I u moju malu princezu.
Samohrane majke. Tihi borci. Kažu da su najjače one žene koje na svojim leđima nose križ veći od njih samih. Pomislih, što je onda s onim ženama koje svoj križ ne nose na leđima, već u trbuhu, pod srcem? Kolika je njihova snaga? Ako mene pitate golema. Takva je snaga i prokletstvo i svetinja.
Za ljubav ne postoji drugo vrijeme no prezent. Volim. I nema buke, čekanja i čitanja između redova. Dovoljno je da sam upoznala jednu ženu koja voli u prezentu. A mogla je govoriti u perfektu, mogla sam voljeti da je ostao. Da je znao ostati…
Dovoljna mi je ona. Za sve druge žene što su uslijedile. A bilo ih je. Još ih je.
Tihi borci.
Jednom sam već pisala. O strastvenim ženama. Govorila sam kako su takve žene poput mostova. I da ako budes most svatko ce te gazit. Ipak, takve žene sve i da hoće ne mogu pustiti da emocije budu hladne i nijeme, vole kada otkrivaju nove puteve, vole kada svjedoče prelasku iz običnog života u autentični. Vole kada vole. To najbolje rade.
Uvijek je nasmiješena. Njezin osmijeh nije poput osmijeha onih umjetnih žena s televizije. Zubat i napadan. Ovaj je suptilan, ali stvaran. I mala joj ima isti.
Samohrana sam majka. Al’ volim svoj život i ne bi ga mijenjala za nijedan drugi.
Naravno da sam joj vjerovala. Takva žena nikada ne bih nikada koristila laži na tako svet način.
Neke su od nas već majke. Neke će to tek postati.
Neke su samohrane i sve moraju same, druge su u sigurnim vezama i imaju svu pomoć ovoga svijeta.
Bez obzira koja nas životna priča zadesila ne prestajmo vjerovati u nju. Gospođu ljubav. Na kraju krajeva, kako mi volimo ljubav tako će je voljeti i naše dijete.
Za ljubav kakvu ja danas znam ‘kriva’ je moja majka. Ona mi je uvijek govorila da samo slabići postavljaju uvjete. I da se borit možemo i bez oružja u rukama. Učit ću tome i svoje dijete.
Oni od nas koji vjeruju u ljubav neće odustati.
Slabići, narcisi i slatkorječivci – tipovi su muškaraca na koje nijedna samohrana majka ne bi trebala trošiti dragocijeno vrijeme.
Vi ih zovete samohrane majke. Ja ih zovem tihi borci.
Zašto? Jer one kada vole, baš vole!
Preuzeto sa: ingriddivkovic.com
